IAKO JOJ STRANCI ČESTO KAŽU DA SU JOJ PROIZVODI JEFTINI, VESNA MAŠE GLAVOM I KAŽE KAKO JOJ JE DRAŽE DA NJEZINE PROIZVODE MOGU KUPITI SVI, A NE SAMO ONI DUBLJEG DŽEPA
U moru hrvatskih ekoloških poljoprivrednika svojom pojavom i pristupom životu ističe se Vesna Rožić. Ova uvijek aktivna 63-godišnjakinja, koja dane provodi na svomimanju u Nerežišćima na otoku Braču, urvatsku se vratila nakon pet godina boravka u Americi. Kako sama kaže, uzela je ono najbolje što joj je Amerika mogla dati i s novim znanjem i vještinama vratila se na Brač. A tamo, na tom srednjodalmatinskom otoku, započela je njezina ljubav prema zemlji i biljkama.
“Za sve je kriv moj nono. Mama i tata su radili, pa kad sam već bila malo starija, stalno sam bila kod njega, na ovom istom imanju na kojem sada živim. Moja prva igračka bio je mali mašlin koji mi je poklonio moj tata kao prvu igračku”, smije se dobro raspoložena Vesna.
Ekološki uzgoj u skladu s prirodom
I njezino imanje Zogeterra dobilo je ime po nadimku njezine obitelji. “Moj nono bio je Mate Pavišić Zoge, a na dimak smo dobili po jednoj igri koja se igra u Nerežišćima, u kojoj je moj
prapranono bio pravi majstor. Pa je tako i OPG dobio ime”, objašnjava nam Vesna.
Vesna se na Brač vratila 2008. godine s bivšim mužem. Kada su došli, imanje je bilo zapušteno punih 50 godina te su im trebale tri godine teškog rada da zemlju pripreme za uzgoj. “Bilo je teško, ali radili smo sa zadovoljstvom. Govorili su nam da bacimo otrov i da će korov i kupine samo nestati, ali mi to nismo htjeli. Za nas je bio prihvatljiv jedino ekološki uzgoj u skladu s prirodom”, ističe Vesna.
“U Americi sam došla u kontakt s permakulturom i htjela sam naučiti više da to mogu primijeniti u svojoj praksi”, objašnjava nam Vesna koja na 1,7 hektara ima trešnje, bademe, masline, smokve i ljekovito bilje. “Imamo i jedan maslinik iznad Trogira i tu kraj Nerežišća jedan s 15 maslina pa imam i svoje maslinovo ulje”.
Svoju hrvatsku odiseju ova vrijedna žena započela je upravo s trešnjama po kojima je ovaj kraj poznat. “Kada smo došli, one su bile jedine koje su rodile. Brzo sam shvatila kako dva tjedna nisu dovoljna da bi se trešnje i obrale i prodale pa sam odlučila napraviti džem. Nasreću, ljudima se svidjelo to što sam napravila i to je bio početak”, govori nam Vesna koja, osim na zemlji, svoje dane voli provoditi i u kuhinji. “I kao dijete uvijek sam kuhala, voljela sam biti u kuhinji. Nekoć su svi pripremali zimnice, a ja sam uživala vrtjeti se oko štednjaka dok se voće i povrće spremalo u staklenke za korištenje tijekom hladnog doba godine”.
Ovih dana, kaže, nema toliko trešanja jer su stare došle do kraja svog vijeka, a mlade još nisu došle u puni plod. “Ono što rodi odmah plane. Čim počne sezona trešanja, stari kupci zovu da ih stavim na listu”, smije se simpatična Bračanka. Osim džema od trešanja, radi i džem od smokava, nešto smokava i suši, a nedavno su joj i bademi počeli davati plod.
“Glavni badem koji je bio oprašivač urušio se od starosti i bajama neko vrijeme uopće nije bilo. Ali drago mi je reći da ih sada opet imamo”, sretno će Vesna. Uz trešnje, smokve, masline i bademe, skuplja i samoniklo bilje. “Većina toga je samonikla, iako sam jedan dio i zasadila, kao lavandu, ružmarin, smilje i kadulju. Sve je to iz prirodnog stajališta i to su sve presadnice koje smo sami radili”, objašnjava nam žena čiji se čajevi i trave mogu naći u jedinom hrvatskom ekološkom bistrou u Bolu na Braču. Njezini proizvodi mogu se kupiti i u nekoliko
trgovina u Splitu, a i u kući ima mali prodajni prostor.
“Najviše me vesele grupe solidarne razmjene koje su osnovali proizvođači i potrošači.Proizvodi su dospjeli na razne strane svijeta, a pisali su mi i ljudi s Aljaske koji su ih dobili”, objašnjava nam.
Životinje dio bioraznolikosti imanja
Pitamo je kako je preživjela dvije godina pandemije i lošije turističke sezone. “Srećom smo prodali jednu nekretninu pa sam imala neke male zalihe koje su mi pomogle da preživim. Da nije bilo toga, ne znam kako bih. Nažalost, većina prihoda mi je vezana uz turizam, zato mi je želja da se potakne što više organiziranih grupa i omogući lakši pristup lokalnim proizvodima.”
Na pitanje je li joj žao što se iz Amerike vratila na Brač, kaže da svako podneblje nosi i prednosti i mane. “Od Amerike sam uzela ono najbolje, naučila sam o permakulturi i održivom
razvoju, o solarima i vjetrenjačama. U Americi je lako doći do informacija, dok je ovdje sustav jako trom, sve je teže, kompliciranije, nedostupnije, nedorečenije, što mi je jako žao je je naša zemlja puna potencijala i mogućnosti. Da je iskombinirati Ameriku i Hrvatsku, gdje bi nam bio kraj”, smije se.
I za kraj, ne smijemo zaboraviti spomenuti kako na imanju, uz bilje, Vesna ima i svoje životinje koje su važan dio bioraznolikosti imanja.
“Imam kokoši, patke, guske i paunove, a jaja su mi već unaprijed rasprodana”, zadovoljna je Vesna.
Završavamo razgovor s ovom vrijednom ženom koja je i u 63. godini puna planova i ideja i zbog čijeg je iskustva koje je donijela iz Amerike još jedan mali dio Hrvatske postao bolje mjesto za život.
Očuvanje starih sorti
Jedina diplomirana dizajenirica permakulture u nas posvetila se očuvanju starih sorti sjemena, a na njezinu starom sjemenu jedan je poljoprivrednik proizveo 15.000 sadnica različitog povrća. “Nažalost, morala sam odustati od banke sjemena zbog nedostatka slobodnog vremena. Prvo sjeme donijela sam iz Amerike, iz njihove bogate banke sjemena, jer je ondje dobra i organizirana tradicija čuvanja starih sorti. I moji rođaci su u Ameriku donijeli sjeme boba, trešnje i vinove loze kojih ovdje više nema”, govori nam Vesna, jedna od rijetkih permakulturnih poljoprivrednika koja zapravo živi od prihoda proizvodnje.
